Sjećanje na heroje Vukovara i Škabrnje, heroje proizašle iz Domovinskog rata!

Majko, pišem ti ovo pismo, znam, još osjećaš bol u grudima. Srce ti krvari, steže, neizmjerna je bol. Lako je obrisati suze s lice, ali što učiniti s uplakanom dušom? Znam, nije lako, još uvijek sanjaš granate, onaj zvuk para ti srce, kidaš se komad po komad. Svuda oko tebe su mrtvaci, more krvi kriješ pod nogama. Dok ploviš kroz krv već 87. dan, ugleda mene, blagi osmjeh pogodi tvoje lice. No, sreća se izmiješa s tugom. Nasta prasak, hladna kaplja znoja obli mi lice, trčećim korakom ideš prema meni, a mene više nema. Ja sam majko otišao, ne tuguj, otišao sam ponosan, s osmjehom na licu, iako se bol topila u meni. Ne grliš me zadnji put, pusti umorno tijelo da ide, svake godine ću ti se vratiti, svaki dan ću ti svojim dlanovima obrisati suze s naboranog lica. Nisam otišao sâm, zajedno smo. Nadam se da su djeca naše grude sretna, da je naša plovidba kroz krv, donijela njima plovidbu kroz radost. Nadam se da se naša zastava na našem vjetru slobodno vijori!

Danas se svi s velikim pijetetom i ogromnim poštovanjem prisjećamo Vukovara, Škabrnje i svih branitelja proisteklih iz Domovinskog rata. Prošlo je 30 godina od strašnog, najkrvavijeg zločina počinjenog od strane Jugoslavenske narodne armije i srpskih paravojnih snaga. Vukovar bijaše napadnut, kako sa zemlje tako i s neba. Sa svih strana bijaše opkoljen, a moral kod agresora ne bijaše prisutan.

Za sve one zbog koji smo danas tu!

Neka im je vječna slava i hvala!